Nenad Mihajlović
Moje ime je Nenad. Zapravo takvo ime su mi dali. Otac je hteo da se zovem Vuk. Ne znam ko je na kraju odlučio da se zovem Nenad, ali ne smeta mi. Ipak, oduvek sam se osećao nekako kao vuk. Rodjen sam 5. februara 1987-e godine u Kosovskoj Mitrovici i toga se ne sećam. 26. septembra 2006-e godine u Zagrebu sam doživeo jedan od najlepših dogadjaja u svom životu. Posle toga sam zavoleo jednu Mariju. Bila je to ljubav koja je gutala sve. Progutala je i nas. Onda nismo znali kako da se snadjemo. Ja sam pobegao. Bio sam previše mlad i previše zbunjen. Za sebe mogu da kažem da sam srećan. Volim život i mislim da nikada neću umreti. To bi ipak bilo previše za mene.
https://www.youtube.com/watch?v=lfL9cTE-xzU
ODRANI VUKOVI
Ona se svlači u praznoj sobi
tu su neki predmeti koji joj zaista
ništa ne znače
ne bih da me sada prepozna, dok se u uglu tama u insekte presvlači
i trule jabuke u dvorištu plaču
još jedna reč, ili još jedan uzdah
sve postaje nejasno
nešto je ovde posve suvišno
krvare skulpture i odrani vukovi, na grani vrabac zamišljen u fantazijama i plafonima
krevet pun zmija i otpadaka
raznobojno staklo zariveno u moju pesnicu
bez pamćenja, u voću, ne zna da li je rano ili kasno
pepeo na patosu
kolači na tacni i leptiri u šoljama kafe
ona ćuti i pita se
dok čudan blesak klizi foteljom, dlakavi monstrumi u telefonskoj slušalici
dok neko sedi u uglu sobe i čeka, koplje zabodeno u stomaku deteta
ona se pokriva ćebetom preko glave
i zuri u mrak
jedan dečak čeka u dnu tegle sa paprikama
jedan monstrum urliče u dnu telefonske slušalice, zagrli nekog ko je veoma daleko
pored kreveta lazi histerični muzej
pored gramofona zuji noćni leptir,
te noći, te noći,
kad si me prepao, svežinom praznine, obećanim a nevidjenim
ona sanja nepoznate i mnogobrojne, mirise
i iznemogle. REKAO JOJ JE DA ĆE SE VRATITI PO NJU.
UZALUDNO BEKSTVO
1.
Vreme je, ne laži me više
ukradi naše klovnovske glave, naše zakasnele putnike, naše tamnocrvene trešnje, naš nezamisliv prtljag u belom mravu
i ušuškaj ih u smrdljive čeljusti mesečevog lava
nisam te tražio, nisam te razumeo
svejedno mi je, sve je na dva tri koraka, samo toliko
zato kreni sa mnom, jer vreme je
ne laži više
išćupaj ovo srce koje zbunjeno leži u jagodama, s gadjenjem zbaci,
otkini ovu nemirnu tišinu što sluti
nisam tražio, nisam umeo
isto je, sve je izgubljeno a ništa nismo još ni našli
zato lezi sa mnom, ispod ispražnjenog meseca, ispod zvezda koje povraćaju, ispod nedostižnog ritma, ispod mog gladnog i otrovnog tela
jer vreme je
ne laži više.
2
Tražite spas ako želite da udahnete
zelene večnosti, gde u dubini svog malog mraka
otkrivaš misterije koje cvetaju ispod tvog očnog kapka
i dolaziš do saznanja, na kraju, u pepelu, u bludu, u morbidnoj mesečini
i jeste i nije, iza ovog i jedini, iza sledećeg i istovremeno
zauvek i nikad, veoma kratak i besmislen
u ništavilu svog stvaranja iz zaboravnosti
neprozborene reči, u lepršavosti svog pretvaranja u sve što je trebalo
da budeš, u sve iz samog početka
laž ti treperi u očima, možeš je osetiti kako buja u neobičnim pejzažima tvojih duševnih eksplozija kao zeleni skakavac u tvom srcu, možeš je opipati u unutrašnjosti svog mekanog stomaka, kako spava sa zečevima u isceljenju, sa noćnim vozovima i bodljikavim žicama, možeš je osetiti kako krvari niz tvoju žutu lobanju, možeš je osetiti kako teško leži na grudima, možeš je omirisati u trulom vazduhu u proleću, u pčelama i pticama
evo, počinje
sećaš se, i sada više to ne umeš
izopačen nedoumicom, rasporen sutonima i kljunom petla, zaražen snežnim senkama i pljuvačkom u lavabou
ona sve glasnije to hoće, kajanjem nikako da dokučiš
ona sve glasnije to hoće, zabludom i božanstvenošću nikako da naučiš
ona sve glasnije to hoće, sve glasnije traži.
ZA NJEN ČAS
Tišina je
Pojela naša lica
I nismo imali šta da kažemo
Dok smo se u suzama ogledali
Na tim suzama sa naših lica
Počela je kiša
I ti si umela da me suzbiješ
I sukobljavaš sa sopstvenim autorskim pravima
Postalo je vrlo blisko
Za ove dve vrste ubjanja:
Otkinuti od tela sa samoćom
I tišinama
I vratimo se ispod duge i sa smrtonosnim drogama
Osigurali smo ove svete jasnoće
I robusna saznanja
Sa samopouzdanjem mi pruži
Jedan čas kasapljenja
Sa tvorevinama i onim s čim raspolažemo
Na kraju krajeva
Izvodljive su ove kako da kažem
Persistencije
I pribrano mi pruži jedan
Čas detektora rasporeda vida
Na kraju krajeva izvodljiva su
Ova prognana
Dva vremena
Za praštanje i usvajanje
Ima vremena za istine
Ima vremena i za laži
Ima vremena za tebe
I za mene
I doćiće vreme kada će sunce da padne
Valjda nama u ruke
Kažem, ima vremena za oproštaje
Ima vremena i da nam zašumi nešto
U disanju teškom
Ima vremena za borbu
Ima vremena i za predaju
Doćiće vreme i vreme da stane
I da se pokrene ponovo
I da se proglasi ništavnim
Ima vremena i za svašta
I za ni za šta
Ima vremena za odjeke i uspavane sile
Ima vremena i za mesta gde se trune
Ima vremena i za pobune
Doćiće vreme i za tebe
I za mene
Stala je kiša
Ti umeš da me suzbiješ
I sukobljavaš me sa sopstvenim plovidbama
I prisnije su ove dve
Varke
Jedna što me prepozna
Jedna što te prepozna.
M.
Duhovi me vuku za rukav
Šapuću mi koji korak mi koliko vredi
Cveta trešnja pored puta
Nered je na ulicama i na nebu
Sve su devojke previše skupe
Briga me, ovde sam došao u utorak
Bio već prodat u sredu
Možemo da se smejemo
I da jecamo
Možemo da maštamo
Da spavamo, pijemo i jedemo
Ne ide nam letenje (nikako)
Ne ide nam ni padanje
Ne možemo da se vratimo
Ništa ne možemo da ispravimo
Šta god da smo probali više nikada ne možemo na taj način ponovo
Briga me je
Ovde sam zbog dodira
I napućenih usana
Da, zbog toga
Zbog onoga što se šapuće
Zbog onoga što se proguta
I nikad ne kaže
Ne znam da li više da menjam svet /ako sam ikako mogao/
Ili način na koji ljudi plaču
A šta je značenje reči: strah / te reči se nimalo ne plašim/
Šta nam ona uopšte znači
I koliko je zaista teško jedno Volim te
Kako god
Mrzi me više ta mržnja
I boli me jedna reč koja je tvoje ime
Duhovi me vuku za rukav
Šapuću mi koliko je težak jedan moj
Nehajni dodir
Cveta trešnja pored puta
I sve što mi treba je jedan nered u našoj sobi
I majska noć iza tvog struka
Ljudi smo
I sve nam se nešto po glavama mota
Lako koristimo reči a najskuplje nas koštaju
Nek nam neko stegne srce i kaže koliko jako kuca
Možemo da se smejemo
Možemo da plačemo
Ali teško nam ide ta mašta
To letenje
Šta god da smo probali ponovo nikada više nije bilo kao tada / kao prvi put ?/
Znam, uhodali smo se previše
Sa tim milim mačkicama zasadjenim u vrtu
Sa rečima koje nam malo šta znače
Ali mene je briga
Ovde sam zbog dodira
Zbog šarenih pogleda
zbog toga
Šta je značenje reči: strah.
Niko zaista ne zna valjda se zato i plašimo
Koliko je teško jedno Volim te
Teško je koliko su teške suze voljene
Duhovi me vuku za rukav
Pitaju me da li znam
Koliko vredi jedan moj poljubac
Koliko sam i šta proćerdao
Cveta trešnja pored puta
A ja zaista ne znam
Šta me je i kuda nateralo da se pitam
Šta je ljudim strah i čega se plaše
Koliko je teško jedno pravo Volim te
I koj moj korak koliko vredi
Dajte malo da rešimo ove zagonetke u rečima zagadjenim uzrocima i posledicama
Dajte malo da pojedemo šećer iz ovih zagrljaja
Hajde sada malo da razmislimo
O tome gde smo bili i sa kim smo šta radili
Dajte malo onog malog sećanja na nju ( i na nas )
Poješćemo nečije lice ako nam u sumrak tako dodje
Sačuvaćemo ugao jednog osmeha ispod ruke
Popićemo poljupce izmišljotine za neke tužne usne
Ponedeljak nam je za poneke stvari koje smo zaboravili
Utorak za neku prvu ljubav
Sreda nam je da sredimo neke stvari
Četvrtak da čekamo
Petak nam je da se upetljamo
Subota je cela od jutra
Nedelja nam je da damo ono što inače ne damo
Ponedeljak nam je za poneke stvari koje smo zaboravili
Kada se kristalizuje sećanje na to gde smo bili i koliko upetljani u život
pre nego što smo se rodili?
TEORIJA TEORIJE
Kuda sa ovim suzama, kuda sa tim smeškom
Smešni su ponekad ovi pokušaji da brinemo
Istisnimo iz mraka jedan deo dana kada smo pili
I bili bezbrižni
Kada se završi zima dolazi proleće i kao opet sam to ja ?
Kada dodje leto i jedem lubenice i kao zaljubim se, opet sam to ja ?
Kada dodje jesen i lišće počne da pada, i sa mene padaju sumnje, strahovi, znakovi
To sam opet ja ?
Na teritorji tvog tela
Imam jednu teoriju teorije
Da smo mogli da umremo oboje
Jer bilo je predivno
Jer si me sakrila na neko tvoje mesto
Jer si mi rekla: Uhvati se za mene, uhvati se za stvari koje ne razumeš
Preboli me, znam da to umeš
A ja ne mogu i ne umem
Gde sa ovim suzama, kao umetnička dela
Gde sa ovim smeškom, koji nam pada teško
Smešni su ovi pokušaji da bežimo
Zašto da ne istisnemo iz mraka jedan deo dana kada smo se tukli
I bilo nam je zabavno
Ako ti polomim koleno, biće potresno
Ali ako kažem da je to iz ljubavi, šta onda
Ako ti zgužvam grudi, zgužvaj ti meni san
Ujutru ću ipak da ti skuvam čaj
Ako ti otmem ukus, spremi mi raskošne boje
Za opasnosti moje
Kada se završi zima i skinemo šalove i kape kao opet sam to ja
bled u proleće ?
Kada dodje leto i zamirišu tvoje haljine, kao opet sam to ja
Ispod tvoje ranjive kose koja mi izmiče ?
Kada dodje jesen i kiša počne da pada, i sa mene padaju grančice, otužnosti i mimikrije
To sam opet ja ?
Evo imam,
Na teritoriji tvog tela
Jednu teoriju teorije
Da smo mogli da umremo oboje
Jer bilo bi predivno
I ništa ne bi znali
I dali bi se, bespovratno
kako inače valja da se dajemo
Jer rekla si mi: dala bih sve za jedno pitanje koje je iskreno
I jednu otežavajuću okolnost.
Uhvati se za mene, uhvati se za stvari koje ne razumeš
Preboli me, znam da to umeš
A ja ne mogu i ne umem
Kuda sa ovim suzama, sa sećanjem koje ne nestaje
Kuda sa ovim zubima koji žele meso da kidaju
Kuda sa mislima koje kidišu i sa mislima koje se stide
Kuda sa umetničkim delom, delom dana kada smo pisali i gužvali
ono što bi napisali
Onda da istisnemo iz mraka jedan deo dana kada smo plakali
I ceo jedan dan prespavali
Kada se završi nezrelost i iščezne prilagodljivost, kao opet sam to ja ?
Kada padne sunce i jedna čudna misao meni na čelo, i zadrhtim lagano i po celom sam tvom telu
To sam ja
I dodje leto i ti otkriješ jedan deo za koji nisam znao
I zaljubim se u tvoja stopala koja su pun mesec. To sam ja.
I dodje jesen i ti kupiš novi kaputić i držimo se za ruke
po bedemu uz Miku
To sam ja ?
Ako te ugrizem za obraz, izvini
Ako ti otmem ukus, otmi mi miris
Ako ti poklonim prazan list hartije, pročitaj me
Dodje zima i tebi je nosić crven, opet sam hladan i vreo istovremeno
Prodje zima i dodje proleće, sećam se nekoliko mesta na tvom telu koja mirišu kao trešnja
Prodje proleće i dodje leto, i hteli bi da letimo umesto da letujemo
Prodje leto i dodje jesen, i namirišu nas hijene
Znam da čuvaš jedan dodir koji ruši sve
Znam da imaš jednu teoriju teorije
Na teritoriji moje unutrašnje simbolike
Mogli smo da umremo oboje
I ko zna onda šta bi bilo sa nama
Ko zna ko bi umeo da nas preboli.